Prirodne znamenitosti neumskog zaleđa

Malo je reći kako je neumsko zaleđe osebujan kraj po mnogo čemu, a posebice u pogledu svoje geološke i morfološke građe. Bolje je reći kako je to gotovo jedincat prostor našega Jadrana, gdje se zaleđe duboko i intimno proželo s morskim i istodobno izdvojilo u zaseban oblik prostora našega planeta; ni kopno ni more jest jednako i kopno i more.
Zbog složenosti geološke i inženjersko-geološke građe, tektonske razlomljenosti i litološke raznolikosti, vodi se pružila prilika da, više nego igdje drugdje, stvori mnoštvo svoga umjetničkoga, krškog biserja poput škrapa i ponikva, ponora i jama, špilja i pećina, kamenica i lokava, provalija ili obodina… Ali je i zemljina endodinamika ovdje bila posebno nadahnuta u stvaranju morfoloških oblika koji su, jednostavno, čovjeka primoravali dati im i posebna imena poput: Žaba, Kiševo, Žrnjevo,  Dobrovo i slično. Općenito, morfološki oblici su ulančani i pokoravaju se općemu dinarskom smjeru pružanja sjeverozapad – jugoistok, ali su gdjegdje ipak izraženoga i dopadljivoga morfološkog individualizma, kao da su se istrgli iz svoga okruženja te zauzeli pozicije koje obično stvara i vjetar, pušući i raznoseći prašinu po kakvoj čistini. Dovoljno je popeti se na kotu Budisavinu i baciti pogled na jug te uočiti blago i dopadljivo zatalasani krški reljef. Razvojem procesa okršavanja i voda se s površine spustila na erozijski bazis, a vrlo vjerojatno i mnoge biljne i životinjske vrste s njom. Tu, u utrobi kamena, stvorili su novo životno stanište, jedincato na cijelom svijetu. Tu su se i susrele biljne i životinjske vrste iz mora i s kopna. Međutim, proporcionalno opisanoj zamršenosti prirode neumskoga zaleđa, povećao se i rizik od lošega, a često i fatalnog utjecaja čovjeka na nju.
Opisati prirodu neumskoga zaleđa posebno je teška i odgovorna zadaća. Učinimo to jednom šetnjom sa sjeveroistoka na jugozapad njegova prostora. Neka nam u toj šetnji orijentir bude isječak lista Osnovne geološke karte, list Ston. Na toj su karti crnom crtom označene granice općine Neum.

Kada se iz svitavskoga bazena popnete na kršku zaravan Hrasna te odatle pukne pogled na Hutovsko blato, s vaše sjeverne strane ističe se kota Budisavina. Gotovo na samome njezinu vrhu dočekuje vas izvor pitke vode, gusto obrastao u šaš i travu. S kote Budisavine puca nezaboravan pogled na donju Hercegovinu, posebice na poznati Park prirode Hutovo blato. Ako pogled svrnete na jug, vidite valovitu morfologiju vapnenačkih kota pretvorenih u ljuti krš i obraslih niskim raslinjem. Jedna od tih kota danas je i Svetište Kraljice Mira – Donje Hrasno.

U povratku s Budisavine dolazi se do križišta cesta za Neum, Stolac i Čapljinu, te skrećemo prema selu Brštanici i Cerovu. Cilj je promotriti planinu-brdo Žabu. Ona tako izgleda promatraču koji je promatra cijelim putem od Cerovice do Hutova.
Promatrano s pozicije sela Cerova, na Žabi se jasno ističu dvije uglačane tektonske plohe zvane Viline ploče, mala i velika. Za njih se vežu razne legende. Jedna kaže da na njima vile noću igraju kola, što se zapaža po svjetiljkama nalik na zapaljene svijeće, koje tu noću padaju. Neke svijeće su veće i to su vilinske predvodnice, a one manje kupe se oko njih. Obrušavanje Vilinih ploča proriče velika i tragična svjetska događanja.
U podnožju Žabe, s njezine sjeverne strane, je tipično krško polje Cerovo. Riječ je o plitkoj kvartarnoj naplavini crvenice oko fosilnih ponora. Danas su ti ponori, barem u svome površinskom dijelu, umireni i potpuno zatrpani crvenicom. Njezina debljina varira ovisno o paleoreljefu vapnenačke podine. Na njemu se razvilo idilično hercegovačko selo Cerovo.

Nekih 500 metara daleko od svetišta Kraljice Mira znamenita je Markova pećina. Riječ je o presušenom ponoru površinske vode, koju je pećina odvodila u sustav podzemnog vodotoka prema Svitavi. Danas je prohodna kojih stotinu metara, a u literaturi je zabilježena dužina od oko 200 metara. Promatranju su lako dostupne dvije visoko zasvođene galerije bogato urešene pećinskim nakitom.

Vraćamo se komadić puta, pa skrećemo ulijevo, cestom za Stolac. Cilj nam je lokalitet Toplica. Toplica je lokva u kojoj se voda zadržava uglavnom cijele godine. No što je Toplica bila u prošlosti, veliko je pitanje. Locirana je na putu migracije podzemnih voda prema Svitavi. Vjerojatno je ovdje riječ o jednome od najvećih podzemnih speleoloških sustava u cijelome svijetu. Tuda prolaze i vode koje se iz Popova polja upućuju prema Svitavi. Valja napomenuti da je hidrotehnički tunel, koji polazi iz Popova polja i vodi vodu u hidroelektranu Čapljina u Svitavi, morao napraviti devijaciju oko toga speleološkog sustava.
Na Toplici je i veliko groblje, sadašnje a dijelom još iz srednjega vijeka, nekropola stećaka, što je također znakovito. Nalazimo i mnogo pećinskoga kamena – zečje soli (općenito sedra-bigar), čistoga kalcita nastaloga kapanjem vode u pećinama ili pak na izvorima vode. Geofizička istraživanja na ovom lokalitetu pokazala su kako se speleološki objekti smjenjuju sve do dubine od oko 400 metara.

Iz Toplice krećemo krškom zaravni prema Gornjem Hrasnu. Nekih kilometar prije stare župne crkve, udaljena od ceste kojih 500 metara, znamenita je jama-ponor Dvogrla. Ime je dobila po dva ulaza, jedan tik do drugoga. Prema kazivanju onih koji su ovu jamu istraživali, poslije vertikalnoga spusta u podzemne kanale i galerije, slijedi mnogo blaži nagib te nekolike kristalne dvorane, među najljepšim na našim prostorima. Čini se kako je jama razvijena na jednoj antiklinalnoj strukturi, kad je „obješena“ o slojeve te zbog toga ima dva ulaza. Razvila se erozijskim proširivanjem međuslojne pukotine, te je prvotno bila u ulozi ponora. No razvojem okršavanja i spuštanjem erozijskog bazisa barem u svojim gornjim dijelovima, ostala je suha. Razvijena je na razmeđu tokova podzemne vode, one prema Svitavi i one prema sinklinali Bjelojevići.

Treba se sada vratiti koji kilometar, kako bi vam Rogonjića obodina došla točno na jug, kojih dva kilometra pješačkom stazom, obraslom u smreku i draču. Ali kad promatrate Rogonjića obodinu, shvatite da se trud isplatio. Spada u red velikih obodina, poput onih u okolici Imotskoga, ili obodine Vrbina u okolici jezera Krenice u općini Grude. I za ovu obodinu vezane su legende o vilama.
U blizini je i veća lokva zvana Selešnica. U selu Vjetreniku nalazi se umjetna lokva-bunar. Uz nju je veća kamenica, priča se kako ju je isklesao Stojan Balić iz Turkovića. Za nagradu su mu je nasuli prosom. Vrlo je zanimljivo kako su domaći kotu Vjetrenik zvali Mliništa, budući da tu vjetar „melje“ po cijeli dan. Kota je inače vrlo zanimljiva s aspekta korištenja energije vjetra.

Iz Hutova se penjemo na vjetrovitu kršku zaravan Previš, oko 400 metara nad morem. S te zaravni puca pogled na Hutovo i selo Gluminu. Odatle se, konjskom stazom, može spustiti i do Popova polja, prolazeći pritom pokraj zanimljive lokve Umlenice.

Kad se iz Hutova pođe put Ravnoga, dođe se do zapadnog oboda Popova polja. Danas je tu akumulacija Vrutak i ulazna građevina hidrotehničkog tunela koji vodi vodu na hidroelektranu Čapljina u Svitavi. A zapravo je to jedna velika ponorna zona, razvijena vjerojatno u uvjetima tektonskoga rova. Izvođači radova na gradnji ove akumulacije pričaju kako su ovdje pronašli mnoštvo volovskih koža, koje su prekrivale aktivne zone ponora (narodski: jame proždrikože) radi sprječavanja erozije zemlje u dubinu.

U blizini Vrutka, a po obodu polja, razvijeno je mnoštvo znamenitih ponora. Svi su oni nastali prodorom vode iz polja, za velikih poplava, u porozni vapnenački masiv. Vezani su ili za tektonske razlomne strukture ili međuslojne plohe bankovitih slojeva vapnenca.
Svakako treba istaknuti ponor Doljašnicu (općina Ravno) i ponor Crnulju, s oltarnim kamenom i legendom u kojoj sveti Petar ubija đavla, te je zidove pećine poprskala njegova krv. Te mrlje zapravo potječu od unosa željezovite komponente (limonit, getit) vodom koja ponire. Tu je zatim Ponikva, a na južnom obodu polja i Žira, koja odvodi vodu prema moru. Ovi ponori daju onu vodu koja protječe krškom zaravni Hrasna prema Hutovu blatu i sinklinali Bjelojevići.

Na putu za Gradac i dalje prema Neumu, prolazi se pokraj staroga ruševnoga Hutovskog grada, a malo dalje, s lijeve strane, ističu se zanimljive stijene. Narod ih zove „kamen koji gori“. I zaista, to je kamen koji gori. Riječ je o gornjokrednim vapnencima i dolomitima  (K2,1.2) u kojima su zabilježene pojave bituminiziranih dolomita, dolomitičnih vapnenaca i  vapnenaca. Ističu  se karakterističnom kolačastom ispucalošću, a zbog bitumena i gore.

S ovog puta motri se i Žaba s njezine južne strane. Ubrani antiklinalni slojevi ovdje se slabije ističu, budući da su jače tektonski poremećeni. Ali je zato tu više tipičnih krških oblika, špilja, pećina i okapnica. Tu je i znamenita Strašna peć. Spominju se još Milišića i Tetina peć te Čobanska, Goveđa i Ovčja peć.
Zbog takve složene geološke strukture, uz Gradačko polje, vezani su i različiti prirodni fenomeni. Dio polja je vododrživ, s pojavom visećega hidrogeološkog kolektora, a dio je vodopropustan, s razvojem ponora. Na dodiru tih dviju hidrogeoloških serija pojavljuju se izvori i ponori na malom međusobnom razmaku, do 20 metara. Izvor je na kontaktu vodonepropustnih (klastične naslage eocena) i vodopropustnih slojeva, a ponor na vodopropustnim. Tako izvorska voda teče samo kojih dvadesetak metara te ponire u ponornoj zoni. To su lokaliteti Javič i Dobroštik.

Na samome jugoistočnom obodu polja, a s njegove južne strane, znameniti je ponor Gradnica. On povremeno izbacuje goleme količine vode u polje (izvor), kad je razina podzemne vode u okolnim stijenama iznad otvora ponora, a potom tu istu vodu vraća u podzemlje (ponor), kad se razina vode u okolnim stijenama snizi. Iznad ponora Gradnice dvije su uglačane vapnenačko-dolomitične ploče. To su također tektonske strukture, nalik onima na Žabi. Ta sličnost ih je i uvela u svijet legendi. Legenda kaže kako su vile nosile one poznate ploče sa Žabe nekamo u Dalmaciju, te su se umorile i spustile ploče baš iznad Gradnice. I danas se tu nalaze.
Znamenitost Graca je i veća lokva zvana Rosava s pučevima (zdencima) sa živom vodom. U mjestu Dobrovu također se nalazi lokva, zvana Kečina lokva.
Ako iz sela Žukovica skrenemo lijevo kojih dva kilometra, dijelom makadamskim putem, dijelom uskom pješačkom stazom, dolazimo do Šaraića peći, jedinstvene prirodne speleološke pojave. Put koji vodi do nje presijeca duge, uske tektonske zone, koje se penju prema vrhu  Žabe. Na jednoj od njih je razvijena i znamenita Šaraića peć. Prvotno je bila ponor, ali je ostala bez vode, barem u svome početnom dijelu. Veličanstven je to prirodni fenomen. Taj dojam uvećava i pojava prirodnoga kamenog svoda (mosta) na ulazu u pećinu. Predaja govori kako se svod pećine urušio za velikoga dubrovačkog potresa 1667. godine, te je most tako i nastao.

Petstotinjak metara naprijed prema Radetićima, s desne strane je Bijela strana a lijevo je Litica. To su uglačane kamene površine, što treba zahvaliti njihovoj homogenosti te jednakoj sklonosti otapanju djelovanjem vode. Voda koja ih je plavila sa sobom je donosila otopljene kristale kalcita te ih u obliku mlazova tu i taložila. Tako su nastale bijele mrlje po uglačanom kamenu. Legenda je bijele pjege na kamenu protumačila kao krv nevine dječice, pastira, koji su iz Dalmacije tu dotjerali ovce da ih napasu, a pobili su ih Turci. Moguće je da se nešto slično tu i dogodilo, te je tako nastala ova narodna pripovijest.

Kad se iz Gradačkog polja krene prema Neumu, geološke strukture postaju sve češće i sve zamršenije. Najčešće su to borane strukture, polegle i prevrnute. Susreću se i rasjedi, normalni i reversni. Zato je potrebno stati u polju Moševići, pokraj male kamene crkvice.
Slijedeći Napoleonovu cestu u smjeru Metkovića, dolazi se u selo Dračevice. Tu se opet susrećemo, oči u oči, s čelom Navlake visokoga krša. Dio obiteljskih kuća građen je tik uz nju. Nailazimo na jednu razvijenu hidrogeološku izdan u stijeni s mnoštvom kamenica sa zalihom pitke vode koja je stoljećima održavala ovaj mali ekosustav.
Iz Dračevica je lijepo promatrati kupolasti vrh brda Žrnjeva, te uočiti kako mu je oblik nastao kao presjek nekoliko većih tektonskih ploha.