Otpor Turcima

Turci su ovo područje više puta harali na poziv vojvode Sandalja i hercega Stjepana. Počevši od pada Bosne 1463. i 1464. godine pomalo trajno zauzimaju dio po dio Hercegovine. Osvajanja ipak nisu išla glatko, ušće Neretve i njegov okoliš s utvrdom Košem zauzimaju tek 1490. godine.
U prvim turskim dokumentima susrećemo spomen Kleka gdje je bila uspostavljena „Skela od Zažablja“ za sol i žito koja je svake godina izdavana u zakup. Ovoj se skeli gubi značenje domalo nakon pada Koša. U prvome turskom popisu pučanstva susrećemo neumska sela Radež, Bresticu, Moševiće, Dobrovo, Gradac, Žukovice, Drijen, Prapratnicu... s kršćanskim pučanstvom.
Dobar dio pučanstva je pred Turcima izbjegao na otoke i u druge još neosvojene krajeve. Teško se odmicalo od svojih domova vrteći se uz samu granicu i povremeno „uskačući“ do svojih negdašnjih ognjišta. Uskoro uskočki pokret razvija i trajne prodore na područje pod Turcima.
Zažablje, a posebno primorje područja Neuma, Kleka i Slivna, najizloženiji je kraj hajdučko-uskočkim upadima tijekom XVI. stoljeća.

Uskočki prodori osobito su bili krvavi za tzv. Dugoga rata (1593. – 1606.), kad se za pučanstvo Zažablja zauzimaju kod pape i bečkoga cara glasoviti hrvatski jezikoslovac biskup Faust Vrančić i splitski dominikanac Daniel, koji 1598. ovako piše papi o pučanstvu Zažablja: „Preblaženi Oče, (oni) su veoma dobri kršćani i drže pravu rimsku vjeru, a župnik im je jedan dubrovački svećenik jer oni graniče s Dubrovčanima, i kada vide nekog svećenika u svojoj mu se jednostavnosti skoro klanjaju...“ U ovom pismu izričito se spominju ova katolička naselja na širem neumskom području: Vidonje, Gradac, Broćanac, Prapratnica, Hutovo, Glumina, Zelenikovac, Hotanj, Radetići, Živa, Dubravica, Grabovica, Moševići, Kiševo, Brestica, Radež i Vranjevo Selo. Skupa s pučanstvom Popova, narod Zažablja se stavlja 1604. pod okrilje cara Rudolfa II. (1576. – 1612.) i zove ga, kao nositelja hrvatsko-ugarske krune, svojim „svijetlim kraljem“.