Od Požarevačkog mira 1718. do Berlinskog kongresa 1878.

Vraćanjem neumskoga područja Turcima, oni u Neumu postavljaju manju vojnu jedinicu. Isto tako posto- jala je vojna jedinica i u tvrđavi Hutovo.
U sukobu među braćom Rizvanbegovićima, Mehmedbeg, polubrat glasovitoga Ali-paše Rizvanbegovića, poznatiji pod nazivom Hadži-beg, uspostavio je u Hutovu posebnu kapetaniju. Neobuzdan i divljačke naravi, ostavio je najgoru uspomenu u ovim krajevima. U građanskom ratu u Bosni i Hercegovini, uz pomoć Napoleonovih vojnika, opredijelio se protiv brata Ali-paše te u jednom sukobu izgubio život. Poslije njega gasi se Hutovska kapetanija, a Turci i dalje u ovom utvrđenju drže manje vojne posade.

O patnjama puka u našem kraju piše don Andrija Maslać godine 1820.: „Nije moguće ispisati progonstva i zulume koji mih podnosimo u oviem tužniem stranama od nevjernije turaka...“ U maticama umrlih župe Gradac, za više upisa mladih ljudi stoji da su stradali u borbi i pokopani kod tvrđave u Hutovu. Poslije „utrnuća“ Hutovske kapetanije neumsko područje je opet u sastavu stolačke. Ovo razdoblje obilježeno je dolaskom isusovačkih misionara na ovo područje koji i ovdje, kao i svugdje, nastoje organizirati školstvo. Centar njihove hercegovačke misije bila je župa Gradac. Tako su oni u Gracu godine 1847. otvorili prvu pravu školsku ustanovu na ovim prostorima, po uzoru na ostale isusovačke kolegije u svijetu. Na žalost, ni škola ni misija nisu bili duga vijeka. Ipak, dali su temelje nekolicini naših intelektualaca.

Padom Mletačke i Dubrovačke Republike i prelaskom i jednoga i drugoga područja u ruke Francuza, a kasnije Austrije, stari status Kleka postao je besmislen. Turci zato uopće ne reagiraju na francusku izgradnju ceste ovim područjem i na nesmetani protok robe i ljudi tim putem. Europske države, osobito od 1830. godine, žele područje Neuma i Kleka iskoristiti za sukobe Austrije s Turskom. Osobito su enklave Klek i Sutorinu nastojale iskoristiti Engleska i Francuska da bi tu utvrdile svoju luku za trgovinu s Turskom, čemu se Austrija energično opire držeći se odredaba Karlovačkoga i Požarevačkog mira i dotadašnje prakse o zaljevu Neuma i Kleka kao „zatvorenog mora“. Od 1852. turske vlasti pokušavaju novu gradnju u Neumu, što je Austrija energično spriječila. Isto tako ni Turska nije dopuštala odgovarajuće popravke francuske ceste preko neumskoga područja.

Od polovice XIX. st. položaj Hrvata u Hercegovini neprekidno se pogoršava. Podizanju ustanka doprinijela je priprema Rusije za rat s Turskom 1874. godine, nakon čega i Austro-Ugarska čini prve poteze, a najvažniji je bio put cara Franje Josipa uz hercegovačku granicu. Nevolje su prisilile Hrvate donje Hercegovine na ustanak 19. lipnja 1875. godine. Turske „kordune“ u Neumu razoružao je Ivan (Iviša) Konjevod. „Za njima se odmetnu mnogo Neumljana i drugih seljana“.

Kad je Austro-Ugarska, pod pritiskom europskih država, dopustila iskrcavanje turskih vojnih trupa u Kleku, neumsko područje postaje jedno od većih žarišta sukoba. Ovdje se 4. kolovoza iskrcalo oko 1000 dobro naoružanih i opremljenih regularnih turskih vojnika, a u susret su im, oko Velike Gospe, pošle vojne formacije iz unutrašnjosti rušeći, pljačkajući i paleći čitavo područje od Hrasna do Neuma. Engles- ki dopisnik Stilman, prolazeći cestom kroz neumsko područje, piše da je vidio „pustoš Hercegovine, jer je svaka kuća pokraj puta bila spaljena“.
Ustanici su kasnije uspješno ometali dovoz svježih turskih snaga, a osobito se ističu bitke u Vranjevu Selu, Klepovici, Prapratnici i na Kolojanju. Putovanjem u Beč vojvoda Musić je izborio poseban status donje Hercegovine u ustanku te je ona praktično bila slobodni teritorij zvan Vojvodina Donja Hercegovina i kao takva dočekala je ulazak austro-ugarskih trupa u Bosnu i Hercegovinu nakon Berlinskoga kongresa 1878. godine. Jedno do sjedišta vojvode Musića bio je i hercegovački dio Kleka. Musićeva vojska je odigrala osobito važnu ulogu prigodom oslobađanja Stoca i Trebinja.