Neumsko područje kroz srednji vijek

Seobom naroda, osobito od konca VI. stoljeća, temelji- to su razorena sva naselja na ovim prostorima. Pretpovijesna i antička naselja očuvana su samo u manje ili više teško protumačivim toponimima: uz Neum i Polača, Kiševo, Neljetovlje, Malokrn, Glimač, Ho- tanj, Hutovo, Crkvice, Crkvina, Kapela i dr.

Hrvati su se doselili i na neumsko područje u prvoj polovici VII. stoljeća. Prema starim kronikama, nakon dolaska Hrvata Neum je bio u sastavu jedne od najslavnijih hrvatskih kneževina, Humske Zemlje, i to u njezinoj Žapskoj župi. Zahvaljujući činjenici što se biskupija Sarsenterensis spasila od propasti kojom joj je zaprijetila seoba naroda te svoje sjedište prenijela u Ston i tako se transformirala u stonsku i humsku biskupiju, Hrvati s ovoga prostora vrlo su rano došli u dodir s kršćanstvom.

Uspomena na razdoblje pokrštavanja Hrvata u ovome kraju moglo bi biti, primjerice, štovanje sv. Jurja na glavici poviše Brestice. Naime taj svetac zamjenjuje na nekim hrvatskim područjima starohrvatskoga boga groma Peruna, koji se štovao na vrhuncima. Njega u doba pokrštavanja u nekim krajevima nadomješta i sv. Ilija, primjerice vrh Žabe. Iz tog vremena vjerojatno potječe nekoliko malih crkvenih objekata: u Vranjevu Selu, na Brestici i na Crkvinama u Hutovu… Osobito je dragocjen križ s postoljem iz Vranjeva Sela, kakvi se u susjednoj Dalmaciji smještaju u razdoblje od VIII. do X. stoljeća. Isto tako i posvetna cigla s križem na Crkvinama u Hutovu. Oltarište i zidani oltar u temeljima staroga grada Hutova smješta se u šire razdoblje, sve do XI. stoljeća. Očuvani su i natpisi koji govore o srednjovjekovnom štovanju sv. Petra i sv. Barbare u Moševićima, te ruševine crkava u Dobrovu, Dubravici, Glumini i dr.

Ratovi koje je hrvatska država, sa svojim kneževinama, vodila s Bizantskim Carstvom i Mlečanima na moru te s Bugarima na kopnu, ostavili su tragove i na ovome području. I Srbi su prilično rano počeli pokazivati za- nimanje za širenje, osobito u drugoj polovici XII. st. kad veliki župan Nemanja širi srpsku državu i na pri- morske zemlje. Srpska vladavina nije bila ni stabilna ni dugotrajna. Opirala joj se stara humska vlastela uz pomoć hrvatskih velikaša pa i Dubrovnika, komu knez Andrija obećava “da ne pridemo na vas’ s vašim’ vragom’” misleći na srpskoga kralja. U povelji kneza Andrije susrećemo i potpis njegova velikaša Hrvatina Turbića, po komu vjerojatno nosi ime susjedno Tru- bino Brdo, ne odviše daleko od Neuma.
U Humskoj Zemlji neposredni gospodari bili su i Nelipići, podložnici bribirskih knezova. Godine 1304. hrvatski velikaš Mladen Šubić zove se: „Mladen drugi Hrvata i Bosne ban i zemlje Hum opći gospodar.“ Tu titulu nasljeđuje godine 1322. bosanski ban Stjepan II. Kotromanić: „Mi gospodin’ Stefan, po milosti Božioi ban’ Bosni i Usori i Soli i gospodin’ homskoi zemli...“ Otada je neumsko područje s čitavom Humskom Zemljom uglavnom u sastavu bosanske države. Dubrovčani koriste novonastalu političku nestabilnost te se uključuju u građanski rat u susjedstvu protiv Branivojevića (po kojima, kako misle neki, možda nosi ime Vranjevo Selo). Dobili su dobar dio njihovih posjeda te 1326. zauzeli poluotok Pelješac sa Stonom. Bosanski ban i car Dušan im to ozakoniše poveljama, uz veliku novčanu naknadu i jednom i drugom. Ban Stjepan je udao svoju sestru Katarinu za humskoga kneza Nikolu, da bi ga čvrsto vezao uza sebe. Nikolin sin na stećku ponosno ističe da je banov nećak.
Već se Nikolini sinovi Vladislav i Bogiša po njemu zovu Nikolići. Oni na grob roditeljima postaviše stećak koga su, nažalost, očuvani samo fragmenti koji jasno spominju samo Vladislava i majku mu Katarinu.
Na nadgrobniku Vladislavova sina Petra uklesan je uz natpis i grb Nikolića.

Nikolin sin Vladislav posljednji se put spominje 1363. godine. Njegovu suprugu Stanislavu s djecom Petrom, Vukoslavom (Vukosavom) i Milišom Dubrovčani 1392. primaju među svoje građane. Dubrovački kroničar Rastić (Resti) kaže za popovskoga kneza Vukoslava Nikolića da je godine 1396. poslao skupocjeno ljekovito vino ostrogonskom nad- biskupu, kad se ovaj razbolio u Dubrovniku dok je bio u pratnji kralja Sigismunda.
Godine 1399. kralj Ostoja, u nestašici novca, prodaje Dubrovčanima Primorje pa i dio Zažablja („giupa giapscho“), s čime se nije slagala domaća vlastela, osobito Vukoslav Nikolić. Da bi ga udobrovoljio da im i on potvrdi zemlje koje su im darovali „kralj i baroni Bosne“, dubrovački senat ga bogato obdaruje. Svoju vlast nad Primorjem utvrdiše Dubrovčani tek 1405. godine. Granica prođe užim neumskim područjem, dokumenti kažu da teče: „ot Kurila deri prijeko Imotice do sela, koe se imenuje Dlži“. Ta je granica označena uklesanim križevima u živu stijenu koji se i danas vide na području između Vranjeva Sela i Duži, nedaleko od Nikolića dvora.
Početkom XV. stoljeća uspostavljena je carina u Zablatku, na području Hutova. Na inzistiranje Dubrovčana ukinuo ju je kralj Ostoja 1418. godine. Osim naziva carske kućetine uspomenu na ovo razdoblje čuva i glasoviti Radovčev natpis koji se danas čuva u lapidariju pred župnom crkvom u Hutovu.

Veliki bosanski vojvoda Sandalj Hranić, tvorac buduće Hercegovine, koristi dinastičke sukobe na bosanskom kraljevskom dvoru a osobito Turke da posve ovlada humskom vlastelom. U borbu uvlači i Nikoliće pa je tako knez Vukoslav poginuo 1403. u bitci u Stonu. Dubrovčanima je očito bio poznat nezavidan položaj Nikolića pa je Vijeće umoljenih dopustilo njegovu sinu Grguru da mu na grobu u Stonu postavi ploču (stećak). Grgur je 1426. od Dubrovčana tražio zidare da mu sagrade crkvu. Vjerojatno je to grudina uz nekropolu koju puk zove Kapela.
O Vladislavovu sinu Petru, čiji se nadgrobni natpis nalazi u Vranjevu Selu, najmanje se zna. Miliša 1415. moli Dubrovčane da se pred Turcima skloni na njihov teritorij. Dubrovčani daju dozvolu 1435. godine „udovici Miliše Nikolića“ da se može skloniti na njihov teritorij. Šireći svoju apsolutnu vlast Humskom Zemljom, vojvoda Sandalj nije prezao ni pred čim. Grgur se pokušava riješiti Sandaljeva gospodstva, što je bilo vrlo opasno jer se Sandalj nije susprezao pozvati u pomoć i Turke. Građanskim ratom u Bosni od 1418. do 1421. Grgur je pao u nemilost i sklanja užu obitelj na području Dubrovnika. Dubrovčani ga kasnije pomiriše sa Sandaljom. Po dubrovačkom svjedočanstvu, Sandaljevi pristaše „i s njimi Turci... potrše dole Slivno i staše na medji našoj u primorju“, što se odnosi na Nikolića posjede.
Po Sandaljevoj smrti godine 1435., vlastela se ne usuđuje oprijeti ni njegovu sinovcu hercegu Stjepanu. U metežu i u strahu od Turaka, koje je Stjepan pozvao u pomoć, opet je Grgur tražio utočište u Dubrovniku. Njegovi sinovi su Vuk i Vukašin. Vukašina su Mlečani u ratu s hercegom zarobili kod Skadra 1442. godine. Iz ropstva se, uz pomoć Dubrovčana, otkupio.
Pod pritiskom hercega Stjepana Nikolići gube svoju staru slavu, a osobito dolaskom Turaka. Osim Vukoslavića (Vukosavići) korijene od Nikolića vjerojatno vuku i neke grane roda Grgurevići. Milišiće susrećemo u Popovu, a špilja Milišića peć u Žabi potvrđuje predaju da su se Bronzići odnosno Burđelezi a današnji Obadi, doista prezivali Milišići. Ipak, nismo sigurni koliko ih se može vezati uz kneza Milišu. Također se ne može dokučiti imaju li kakvu krvnu vezu s Nikolićima preko prezimena Grgurević i glasoviti Šimraci, čije stare dvore nalazimo u Vranjevu Selu.